Za nas je on zlatni rukometaš, a za njih Veliki Medo, posebno stvorenje, nekad dijete, a danas čovjek velikoga srca. Riječ je o Marinu Šipiću, 28-godišnjem, a uskoro 29-godišnjem Splićaninu koji je naciju bacio u trans čudesnim golom protiv Mađarske i otvorio put prema Francuskoj, a zatim i prema Oslu i borbi za svjetsko zlato
Tko je Marin Šipić? Ako to pitate sve koji ga poznaju, njegove najbliže svi će od prve reći one rečenice na početku teksta. To govore oni koji ga poznaju, ali i svi oni koji rukomet prate, vole, ali i oni koji ovaj sport ne poznaju kao ‘svoj sport’. Jer Šipićev stav pred kamerama, jednostavna analiza utakmice, ali i iskrene suze radosnice svakoga ostave bez daha.
Takav je bio oduvijek, dok je s obitelji, majkom Deanom, s rođacima Tinom i Rinom, njihovom mamom, a njegovom tetom Dariom uskakao u more poput torpeda na omiljenoj mu splitskoj plaži Kaštelet, popularnoj Obojenoj. U tren bi se tadašnji mališi na vrijeme pomicali iz plićaka, a Marin bi zaplivao, dok bi se na plaži činilo kao da je upravo protutnjao mali tsunami. Eh koje su to morske pripreme za vrhunsku sportsku karijeru bile!
Život vrhunskog sportaša, jer Šipićev život takav i jest, bio je poput svih sportaša isprepleten usponima i padovima. No uporni Marin vrijedno je radio, trudio se, odricao se onih gušta mladosti da bi bi danas bio u svjetskoj rukometnoj eliti. Znaju to najbolje u njegovoj obitelji koji poput pravoga štita bodre svoga Medu, a našega Marina.
Znaju to svi koji su pratili Marina kroz život, danas je tu njegova dugogodišnja ljubav Andrea, a od prvih dana života Marin je bio s mamom, rođacima, već spomenutim rođacima, blizancima Tinom i Rinom, a tu su uvijek, ali doslovno uvijek, bili i dida Miro i baka Marija. Dida je otišao davno, na žalost nije dočekao zlatno doba svoga Marina, a baka Marija je s njim bila skoro donedavno, prije nešto više od godinu dana.
I kao da se s neba posloži sve kako treba, bake i dide više nema s njima, a da Marina pitamo kome bi posvetio onaj briljantni gol, medalju sa Svjetskog prvenstva 2025.godine, kojeg god sjaja bila, sigurno je da bi iz prve rekao: “Dida Miru i baki Mariji”.
Zahvalni smo Marinu i ekipi za sve, oni su na putu za Oslo, za svjetski tron, a za nas su već na svjetskom tronu. Srebro, zlato, nije isto, ali za nas je sasvim svejedno. Zahvalni smo im za sve golove, živce koje smo izgubili, sve stresove i predinfarktna stanja, za sve urlike oduševljenja u čast zlatne rukometne generacije.
Split – Zagreb – Oslo, skok u more, skok na svjetski tron, čini se kao neka nevjerojatna priča, a nije. To je dio priče života Marina Šipića, a slične priče imaju i svi drugi u ovoj zlatnoj generaciji. Je li vrijedilo živaca, suza, truda, padova, udaraca?
Vridilo je, rekli bi u njegovom Splitu, Dalmaciji, ali i šire…. Hvala Marinu i zlatnoj ekipi, onoj u dvorani, Splitu, Hrvatskoj, ujedinjenoj u navijanju za hrvatske boje. A hvala i onima koji “odozgo” baš dobro pogledaju na nas onda kad treba, poput dida Mira i bake Marije.
Vridilo je i vridit će Marine!
Ojdana Koharević
