Međunarodni je dan žena, a ove je godine točno pola stoljeća otkad je ovaj Dan priznala moćna UN.
Mnogo se govori o ovome danu u kojem se podsjeća na prava žena, no rijetki znaju da je za sve zaslužna jedna novinarka prije više od stotinu godina. Riječ je o Clari Zetkin, njemačkoj marksističkoj teoretičarki, novinarki, političarki, feministkinji, revolucionarki i članici međunarodnoga radničkog pokreta rođenoj u 19.stoljeću.
Ona je na 2. Međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu 1910., predložila proglašenje jednog dana u godini u čast ženskih prava. Njezina sugestija je prihvaćena i prvi Dan žena obilježen je 19. ožujka 1911. Kasnije je to promijenjeno u 8. ožujka, jer su toga dana 1917. žene u Sovjetskom Savezu dobile pravo glasa. UN je datum prihvatio 1975. i proglasio ga Međunarodnim danom žena, znači prije točno pola stoljeća.
Što se promijenilo u tih više od stotinu godina od angažmana Clare Zetkin i pola stoljeća od prihvaćanja ovoga Dana kao Međunarodnoga dana žena? Na žalost ne mnogo jer tehnološki i društveni razvoj ne prati i ravnopravnost žena. Žene se i dalje poput davnog 19.stoljeća zanemaruju kako na poslu tako i u kući, uglavnom su niže rangirane od muškaraca u gotovo svim tvrtkama, rade zahtjevne, teške poslove, dok muškarci sjede u uredima i šalju naredbe, okružnice…. Istovremeno se organiziraju važni skupovi, paneli, diskusije, okrugli stolovi o ‘ženskoj snazi, ženskoj ravnopravnosti’ dok u nekom obližnjem trgovačkom centru u samoposluzi najteže poslove rade žene; dižu i spuštaju teške kutije, zaprimaju robu, u uredima nose goleme registratore ….
I to je naša stvarnost. Potroše se nekada milijuni kuna na besmislene skupove, skupe toalete, danas na tisuće eura, a ženama to nije znatno promijenilo ni status ni ugled, a ni svijest muškoga roda o njima.
Naravno, ima i drugih primjera, mnogo je žena i muškaraca koji uspješno isprepliću poslovne i privatne obveze, ne dijeleći poslove na muške i ženske, ne dijeleći ni ljude po spolu. Mnogo je i šefovs koji cijene radnice, a na sreću sve je više uspješnih žena na čelu moćnih korporacija i tvrtki.
Da je sve kako treba u našem društvu, ali i društvu uopće ni razgovora o ženskoj emancipaciji, a ni ovoga teksta ne bi bilo, no po tko zna koji put pišemo isto: deklarativna prava ne trebaju nikome ni ženama ni muškarcima. Stvarna prava su boljka našega modernoga društva, u bilo kojem segmentu. I to je ono što se malo tko usudi primjetiti, a pogotovo javno o tome govoriti.
Zato hvala novinarki Clari Zetkin na ovome Danu,sretan nam svima Dan žena, provedimo ga po svome, netko s ružom, drugim cvijećem, udvoje, netko radeći, netko će na izlet, netko u kuću kao i svaki drugi dan. Društvene mreže užarit će se od čestitki, modernih čuda tehnologije, poziva na prigodne večere, ručkove od ‘samo 150 eura za dvoje’ i ništa značajno neće se dogoditi niti nakon ovoga Dana.
Iskoristimo svaki dan, gdje god bile i što god radile, nek’ nam već sljedeći Dan žena bude pravedniji bez puno govorancija i pisanija. Gospođi Clari bi bilo drago da se njezina ideja počne ostvarivati nakon više od stotinu godina.
Ojdana Koharević
