Uz Jadran dajem primjere arheoloških nalaza iz čitavog svijeta, čisto zato što neki alati u Hrvatskoj ili nisu još pronađeni ili su malo drugačiji, a bi ih bilo šteta propustiti i pravit se da ne postoje. Malo ću se više koncetrirat na antiku jer postoje pisani izvori i umjetnički prikazi. O nekakvoj prvoj biologiji mora i morskog svijeta saznajemo iz antičkih izvora (Aelian, Plinije itd). Pišu o izgledu, o ponašanju ribe, o samom ribolovu a znanje su stekli empirijskim iskustovom (oće reć otprije, ono „šta se zna“ jer je bitno za preživljavanje, pa se prenosi s koljena na koljeno) i promatranjem; ribe i ribara u akciji. Što se tiče ribara i ribolova tu su točni. Riba? Hah, pa…onako. Znanost je napredovala. Od neke pretpostavke, pa makar ona bila i kriva – početi se mora. Vrime i rasprave će ispravit stvar. NAPOMENA: Imajte obzira da su opisi životinja pisani prije skoro 1800 godina i da neke stvari ljudi jednostavno tada nisu znali. Neke su pretpostavili točno, a neke krivo.
Klaudije Aelian (175. – 235. n.e.) – autor je raznih dijela, a među njima i „De natura Animalium“ ilitiga „Priroda životinja“ u kojem donosi razne opise morskih životinja i njihovog ponašanja. Spoznaje svog promatranja i prijašnjih saznanja satkao je u jednu „enciklopediju“ o životinjama (kopnenim i morskim).Pa tako recimo, donosi opis za cipla. Kaže da je to jedna miroljubiva riba i da je u dobrosusjedskim odnosima s drugim ribama. Ne napada druge žive ribe, ali ako naleti na mrtvu, uzet će je u obzir da mu postane obrok. Čak kaže da ako se riba iti malo pomakne (ima onih koje se prave mrtve jelte..) da odustaje od ručka i ide svojim putem. Zamislite sad ovu logiku ribolova, jer čovik očito uvik kreće od sebe. Piše da ribar zakači ženku cipla na ribolovni štap i vuče je za sobom hodajući po plićaku. Mužjaci cipla vide ženku i polude za njom i slijede je u jatu ludi da dobiju svoj share of sexy time – ali eto dođe čovik i pokupi ih sve u mrižu. Još na to reče da je za ženku koju kači na udicu potribno da bude u „punoj snazi“, jer je cilj da je mužjaci uoče i totalno izgube pamet za njom. Dok sam čitala ovaj tekst digod mi se učinilo da piše o snaši iz Slavonije ili kršnoj Ličanki u punoj snazi. Stvarno smišno.
Slika 1 – Cipal i školjke; mozaik pronađen u podu jedne obiteljske kuće. Slika u koju gledate je zapravo mali dio velikog mozaika, koji je sačuvan konzerviran na ovaj način.
https://english.elpais.com/culture/2022-09-07/a-community-in-northwest-spain-has-organized-to-recover-a-3rd-century-roman-mosaic.html
Kad spominje ribe iz porodica usnača (u Jadranu bi to bili npr. knez i lumbrak) onda kaže da je riječ o profinjenim ribama koje žive među stijenama u rupama, u svojim pećinicama. Vole ustupati svoju gajbu ženskom spolu da useli, da vidi kuću (zato i kaže da su galantni, profinjeni) i kao rezultat imaju mnogo ženskih partnerica. Kaže da su ovo najljubomornije ribe, pogotovo u vrime kad ženke rađaju mlade: ženke će „porod“ obavit u kući koju im je mužjak prepustio, dok će on sav „smoren očinskim brigama“ visit vanka prid vratima i pod cijenu života branit bilo kakav pristup ikome. Spominje da riba knez ima usne pune otrova i napominje da koju god ribu da takne – učini je nejestivom. Svjedoči o ribarima koji bi naišli na kozicu koja je polupojedena od strane kneza i koja kao takva nije za prodaju, odvojili i je sa strane za sebe. Poslije nakon što su pojeli dobili bi grčeve u želucu. Ja ne znam jeli to istina, on tako kaže, a ono šta sam ja čula je da je knez odličan za u brudet (samo za šug, ne za jest).
A sad još jedna totalna ludost. Aelian kaže da ribari love usnače na udicu na koju prikače kozicu. Spuste ju kod ulaza u rupu (di je i ženka u to vrijeme) na što mužjak doslovno poludi jer, kako kaže čim to opazi, obuzme ga žudnja i takav bijes da samo želi uništit predmet svog gnjušanja (kozica), jer trenutno ne misli na svoj apetit. Kad ga zgnječi, odmakne se, smatrajući časnijim i važnijim da stražar ne bude zatečen na spavanju nego da bude nahranjen. Kad bude tija ist on će zgnječit nešto, ostavit to da leži i lagano grickat. S druge strane ženka je i dalje u kući i gleda svoga viteza isprid vrata kako manijakalno brani ulaz u kuću – čak i od besplatne hrane. Cijeni to i u znak zahvalnosti ona ostaje u njegovoj kući, međutim, ako ona primijeti da njega nema – uspaniči se i okuraži se plivat vanka sama, a tada na žalost često bude uhvaćena od strane ribara ili nekog drugog grabežljivca.
Slika 2 – Lijevo: Knez i desno: lumbrak
https://www.novilist.hr/more/jeste-li-znali-da-u-nasem-moru-zivi-cak-osam-rodova-usnaca-knez-i-lumbrak- su-tek-dvije-najcesce-svima-poznate-vrste/
https://adriaticnature.me/archives/1610
Riba Šarag – Ovo mi je nešto najzabavnije o ribi šta sam ikad pročitala. Aelian šaragu piše da živi u dubinama među stijenama s pukotinama jer voli osvijetljen dom. Zrake sunca koje prodiru kroz pukotine prodiru u stijenu i omogućavaju šaragu život u luksuznom, suncem okupanom, stanu. Ova riba jako voli svjetlo. Iako joj je dom u stijenama nešto dublje, one vole boravit u plićaku upravo jer tamo ima mnogo svjetla. Pa tako pisac opet donosi smišni podatak iz onog vremena zbog kojeg čovik iz današnjeg vremena ostane WTF: „ Iz nekog razloga šarag voli koze (da, koze, kopnene papkare). Ako na vodu padne sjena jedne ili dvije koze koje pasu na obali uz plićak – skupina šaraga se obavezno skupi u blizini njih, kao da osjete njihov miris koji im pruža užitak, a onda, kaže autor da kao da skaču ili od veselja jer ih vide ili od želje da ih dodirnu. Potom spominje da su to prepoznali ribari i smislili način za lov: ribar na sebe navuče kožu od koze i na glavu stavi rogove, glumi kozu i kreće se zajedno sa suncem stvarajući sjenu od wannabe koze. U more baca zobenu krupicu koju je namočio u juhi od koze(da dobije miris). Riba nakon šta vidi sjenu i osjeti miris koze pomisli „oh, evo nam naših koza, imamo relax time za sebe“, ali na žalost su u krivu. Ribar potom baca udicu u more i kreće lov. Ribolovni štap kod lova na ovu ribu ne smije biti od trske (ni slučajno savitljiv), već nešto kruto da u trenu kad riba zagrize momenat trzaja bude toliko jak da odmah kači ribu na udicu. Bitno je u sekundi izvaditi ribu da se ostale nebi preplašile. Šteta, šarag baš pari pravi veseljak. Dođe mi da nabavim kozu i odvedem je sa sobom na plažu, čisto da vidim jeli istina ova priča sa sjenom.
Slika 3 – Lijevo mozaik nečega što mi najviše liči na šaraga i desno: šarag
https://www.alamy.com/fishbyzantine-mosaic6th-century-image151886770.html?imageid=86C8279F-264F-4FEA-9AF2-7719ADBA0B64&p=471895&pn=1&searchId=db908e3de9a7b763753608fbb390f13b&searchtype=0
https://www.istockphoto.com/photos/sargo-fish
Murina – jako opasna i inteligentna riba, može se zvat i maderfaker murina ili maderfaker, mislim da bi svi znali na koga se misli. Baš je zajebani gad. Kaže Aelian da murina prezire hobotnicu. Tin ričima. Kad je se dočepa kasapi joj krakove bez milosti, a kad potaraca krakove onda napada ostatak što je ostalo -buši joj trbuh i stvar je gotova priča. Iako se hobotnica može kamuflirat to je neće spasit. Hobotnica je lukava, jedna od najinteligentnijih morskih životinja, ali murina zna s kim ima posla i također je ne samo britka, nego brza i opasna. S rakom, koji je manje inteligentan od hobe je drugačija priča jer on ima specijalne alate: rak ispruži svoja kliješta i murina nepromišljeno napada. Ovaj put rak je u prednosti jer on murinu zapravo uhvati za grlo i ima stisak koji ne popušta. Murina se uvija ali uzalud…na kraju pametniji popušta. Murina odustaje jer ne može ništa i ode nekim drugim poslom. Ali zajebana je to igračica. Ako bude uhvaćena u mrežu u nje nema nikakve panike, već kruži po njoj i gleda situaciju, promatra jeli negdje mreža iti malo poderana ili proširena da more uteć i kad to nađe ona izlazi iz mreže, a sve ostale murine koje su s njom u mreži slijede je ko vođu sekte – na taj način svi se oslobode. O tome da vam ova riba more odgrist prste neću ni pričat.
Slika 4 – Mozaik s motivom riba od kojih je jedna murina (donja rib); 4.st., Izrael
https://www.pinterest.com/pin/254383078927624771/
Sipe i lignje – za njih Aelian donosi informaciju da ispušta „crni oblak dima“ kojim se ovije i postaje nevidljiva čim se osjeti ugroženom. Ribar je prevaren, bila je tu, ali više je nema. Kaže da ima otrovan ugriz i zube duboko sakrivene u mesu. Hobotnica na primjer ima jači ugriz, ali puno manje otrova. Također kaže da se za vrijeme valova i olujnog nevremena lignje i sipe čvrsto drže pipcima za stijene, odnosno da ih koriste kao sidro. Tako budu sigurne od udara valova i šoka, a nakon oluje otkače se s kamena i plivaju slobodno. Nakon svega poučno izjavi: „…naučivši ono što nikako ne treba prezirati, kako izbjeći oluju i pobjeći od opasnosti…“. U svemu je uvijek neka pouka.
Slika 5 – Lijevo: mozaik sipe(3.-4. st./ Haidra Tunis) Desno: mozaik lignje (datacija nepoznata ,Sicilija, Italija)
https://www.alamy.com/roman-floor-mosaic-c3rd-c4th-of-cuttlefish-mediterranean-seabed-from-ancient-roman-city-of-ammaedara-haidra-tunisia-image229391959.html
https://www.pinterest.com/pin/50102614577586770/
Velika tuna – da ima svoj marketing slogan bi joj glasio „Znam što je za mene najbolje, a to niste vi“. Ova riba razumije kad je ili kad pokušava biti uhvaćena i zna da još ima šansu da se spasi. Ogromna je, a za one koji su svjedočili njenom načinu lova (dakle kada ona lovi manju ribu) jasno je o kakvom se predatoru radi. Kako vrca, kako se baca, kako lovi ribu – imat priliku gledat takvu akciju uživo je privilegija, stvarno to mislim. Ne znam, riječ „veličanstveno“ je možda ta koju tražim. Ali kad se god sitim svih tih momenata kad sam je vidjela u akciji dobijem sjaj u očima i mini navalu adrenalina iako sidim i pišem tekst. Ludilo doživljaj. Čista sila prirode. Aelian kaže da ako se tuna zakači na udicu ona svom snagom juri prema dubini i zabije se o dno pokušavajući izbit udicu. Ako joj to ne uspije onda širi svoju ranu da udica konačno ispadne i bježi slobodna. Uspila ili ne uspila svjesna je što se događa, svjesna je svoje snage i „svojih alata“ koje može koristiti da se spasi. Joj, nikad neću zaboravit doba covida, kad su dica pecala ribu na mulu u Podgori. Pecali su crneje, babure i te pizdarije na malu udicu. Bila je totalna bonaca i totalna tišina (jer kafići nisu radili)- sve je bilo mirno, dica su melankolično gledala oće li više koja ribica zagrist i odjednom niti 5 metara isprid njih – BUM-TRAS-PLJAS!!! TUNA NAJVEĆA IKAD. Najveća šta san u životu vidila. Sidila san 30 m dalje, sićan se koliko joj je oko bilo veliko. Nasta je totalni krš i lom. Dica trče, skaču, skiću, viču, vrte se u krug, govore nepovezano od šoka, svaka druga rič „tuna, tuna“, ne znaju di su, izbilo ih od adrenalina (a i sve nas). Cirkus teški, al bilo je super, mogu zamislit koji je to dici bija doživljaj, koje su to poslije priče bile… Koji faktor iznenađenja haha! Zvijer.
Slika 6- Prikaz tune na mozaiku (4. st.), bazilika u Akvileji, Italija
https://www.shutterstock.com/image-photo/ancient-roman-mosaic-tuna-unesco-listed-51669637
Dupini – svi znamo da znaju bit opasni kad brane svoju obitelj, ali isto tako svjedoci smo koliko inteligentni mogu bit i kako znaju komunicirat s ljudima. I danas u modernom svitu ima primjera „prijateljstva“ između njih i ljudi ili barem suradnje i to često da čovjek spasi dupine, ili dupin zaštiti čovjeka. Huh, da san bar dječak iz priče koju ću vam sad ispričat, čista ljubav i sloboda. Pa kaže:..da je neki Bizantinac imenom Leonida prolazio kraj nekog grada gdje je primijetio mladog dupina koji je živio tu u gradskoj luci. Udomaćio se u luku, to mu je bio dom, a sa svim mještanima je imao prijateljski odnos. U gradu je postojao jedan stariji par koji je udomio dječaka koji je bio siroče ( u daljnjem tekstu sin jer su ga tako doživljavali). Taj par je hranio dupina, sin iz te obitelji i dupin su praktički odrasli skupa i bili su best friends! Poslije kad je dupin odrastao i kada više nije bilo potrebe da ga hrane, sam je lovio svoju hranu, ali uvijek bi „doma“ donio ribe obitelji koja ga je othranila. Odrastajući skupa, prijateljstvo je došlo je do levela di dječak stoji na najisturenijoj litici i doziva dupina (doziva ga imenom, jer mu je obitelj dala ime) – a ovaj potom, ma šta god da radio; lovio, igrao se na valovima, jurio uz brodove – odmah dolazi prema dječaku, igra se s njim i baca se po moru, zove ga da mu se pridruži u plivanju i da se utrkuje s njim. Još naglašava „…ono što je bilo zaista zapanjujuće je da se čini da bi dupin ponekad odbio pobjedničko mjesto i zapravo bi plivao drugi, kao da mu je vjerojatno bilo drago što je poražen…“. Teški Le Grand Bleu u kasnoj antici. Želin živit u ovakvome svitu. Nadan se da je ovo istina.
Slika 7 – Dupini na antičkom mozaiku, 2. -1. st. pr. Kr., Delos (Grčka)
https://twitter.com/archaeologyart/status/1533574332458450944
Danas se ribari žale da im dupini paraju mreže, tjeraju ribu itd. Ovdje vidimo kako ribari pametno koriste dupine za poboljšanje svog ulova. Pa kaže: „…vrijeme mora biti mirno, na pramac čamaca se pričvrste košare u kojima gori vatra (lampioni). Ribe se boje svjetla jer ih ono zasljepljuje, a neke su znatiželjne pa žele saznati što to svijetli. Užasnute od svjetla i vatre mirno leže u jatu totalno ukipljenje pa ih je lako hvatati harpunom. Pametni dupini su primjetili koji je ribarski đir, pa sada čim vide vatru znaju šta slijedi i spremaju se na akciju: dok ljudi tiho veslaju dupini plaše ribu koja je na rubu, guraju je i sprečavaju svaki bijeg. Tako okružene u moru s dupinima, a iznad površine s ribarima i lako ih je uhvatit u velikom broju. Ribe tada ima više nego ikad, ribari ih vade jednu za drugom, a dupini prilaze brodu kao da traže plodove zajedničkog rada – ljudi u znak zahvale daju dupinima pošten udio ulova. Aelian još kaže da ribari to prakticiraju jer su uvjereni ukoliko to ne naprave, da će sami sebi stvoriti neprijatelja od onih koji su nekada bili prijatelji. Inače, danas se u nekim zemljama i vidre koriste na sličan način.
Trlja – nekoć mi je ovo bila najgora riba za ručak. Danas mi je jedna od dražih, pogotovo otkako san otkrila da ih mogu jest Sicilijanski umak od naranče, maslinova ulja i origana (ili mediteranskih trava). Nego, šta kaže naš Aelian? Za trlju kaže da je jako proždrljiva i totalno neobuzdanih nagona kad je u pitanju hrana: probat će apsolutno sve šta joj nađe na putu. Kaže da bi ova riba izila i mrtva čovika, mrtvu ribu i da joj je općenito najsmrdljivija hrana najveći fetiš. Također obraća pozornost da ih ima više „vrsta“ spominjući trlje kamenjarke koje, kako kaže, obitavaju okolo mjesta sa puno grubih stijena s rupama koje su obrasle morskom travom.
Slika 8 – Prikaz trlje na mozaiku
https://www.reddit.com/r/ArtefactPorn/comments/x0g979/realistic_roman_mosaic_showing_mullet_a_popular/
Morski zec – i toga imamo u Jadranu. Vrsta morskog puža s prekrasnim bojama, ali znate onu: šta luđa boja, opasnija životinja. Rađa se u mulju, lovi se često zajedno s papalinama, ali nije preporuka za jelo, zapravo suprotno: izaziva bolove u želucu, a često i smrt.
Slika 9 – Morski zec
https://marinesanctuary.org/blog/sea-wonder-sea-hare/
Glavoč i pauk – Aelian ih spominje skupa jer pripadaju skupini otrovnih riba, odnosno onih kojih se treba paziti. Napominje da imaju skrivene bodlje koje ispuštaju otrov koji može biti izrazito bolan, a nekih drugih vrsta (golub) i smrtonosan.
Slika 10 – Glavoč (lijevo) i Pauk (desno)
https://ribarija.blogspot.com/2012/09/najcesca-lovina-glavoci.html
Periska (i njen prijatelj rak) – dream team! Periska je školjka. Nalazimo je na pjeskovitom dnu, raste iz pijeska (zabodena je u dno). Ona i mali rak koji živi u njoj imaju suradnju, biznis. Periska otvara svoj ljušturu i mali komad svog mesa stavlja van da viri kao mamac za ribu. Kada se riba dovoljno približi, rak koji je tu i dijeli hranilište s periskom nježno bocne perisku ilitiga daje joj signal je došlo vrijeme: potom periska otvara širom svoju ljušturu, riba spušta svoju glavu prema unutra da bi se nahranila, a zapravo je riba ta koja je upravo postala hrana.
Slika 11 – Rak i periska u simbiozi
https://www.pokazivac.com/simbioza-rak-i-skoljka-zajedno-kroz-zivot/
https://www.radiopag.hr/vijesti/1901-u-akvatoriju-otoka-paga-videne-zive-periske-sto-bi-moglo-znaciti-njihovo-obnavljanje-nakon-pomora.html
Inćuni – sitna plava riba. Aelian donosi zanimljiv podatak: njih jedu ih ribe koje plivaju u jatima, pa inćuni preplašeni plivaju jedni prema drugima i skupljaju se u jednu zajedničku masu u kojoj su tijesno zbijeni jedni pored drugih. Ta masa je toliko ujedinjena da ih ni brodovi koji na njih nalete ne mogu rascijepat. Kada veslo ili motku pokušate proit kroz njih, inćuni su i dalje u svojoj formaciji, kao satkani jedan uz drugoga. Pokušaj vađenja inćuna rukom opisuje poput vađenja zrna pšenice iz hrpe graha, a ono što izvadite bit će komadi ribe, a ne cijela riba, tako da to raditi uopće nema smisla. Ovakvo zbijeno jato inćuna često bi napunilo oko pedesetak ribarskih brodica onog vremena. Bili su i ostali jedna od najvažnijih riba u prehrambenom lancu, a u antici su od njih radili garum – umak od fermentirane ribe koji su stavljali u skoro svu spizu.
Slika 12 – Zbijena formacija jata inćuna
facebook: podvorni.hr
U idućem nastavku, koji će bit doslovno za koji dan, stavljamo u revijalnom tonu antike, bit će nešto malo ribice, ribolovnih alata i tehnika ribolova. Pozdrav!✌
Tekst: Jelena Glamać; gorgonija.com
