Podmorje Sušca zahtijevati će nešto širu sliku, jer ronjenje treba sagledati iz mnogih aspekata koje naprosto treba spomenuti. Prvi je već sam koncept ove knjige, koji ne dozvoljava nomenklaturno navođenje svih lokacija na Sušcu jer bi samo one zahtijevale novo poglavlje. Iako je lokacija Trišćavca najpoznatija, pa slijedi nešto detaljniji opis, bila bi prava šteta barem ne spomenuti još nekoliko njih. Drugi aspekt je „prokletstvo“ Jadrana, čija bit je tome da su najljepše lokacije uvijek one najudaljenije i najnedostupnije. Otok Sušac se nalazi opkoljen između Lastova, Korčule i Visa, kao osamljeni gospodar najljepšeg podmorja u Hrvatskoj.
Zbog toga je organizacija ronjenja vrlo komplicirana i zahtijeva mnogo čimbenika (vremenske prilike, ronilačka logistika, sastav ronilačke grupe, pa čak i ekonomska opravdanost) koji se moraju gotovo idealno poklopiti. Slijedeći veliki problem sa Sušcem je u njegovim dubinama. Mnogi od vas će se složiti sa činjenicom da je slijedeće jadransko „prokletstvo“ također više nego točno, a ono ukratko glasi „što dublje, to ljepše podmorje“. Šta ona zapravo znači uvjeriti ćete se tek na Sušcu. Kada zaranjanjem na četrdeset ili nešto više metara zbog uvijek odlične vidljivosti ispod sebe ugledate još mnoga polja najljepših gorgonija na Jadranu (i to na bilo kojoj lokaciji na otoku), onda ste zaista uvijek u velikoj nedoumici kako nastaviti ronjenje, i teško se odhrvati „samo još koji metar dublje“ porivu. Ne zaboravite da Murphy uvijek roni sa vama, pa bi nažalost po rekreativne ronioce, jedini ispravan način ronjenja bio u tehničkoj konfiguraciji i organizaciji, što onda pak opet još dodatno usložnjava logistiku koja je već i ovako napregnuta.
Nakon nešto dužeg uvoda, pređimo na same lokacije. Rt Trišćavac je najpoznatija ronilačka lokacija na Sušcu. Rt se nalazi na samom južnom rubu otoka, te u naravi predstavlja usku okomitu kamenu stijenu gotovo spojenu sa Sušcem. U impozantnom okruženju obližnje uvale obrubljene stijenjem okomitih litica na čijem vrhu se nalazi zdanje svjetionika, tamnomodro more nepogrešivo ukazuje na velike dubine, čak i neposredno uz nepristupačnu obalu.
Sidrenje je gotovo nemoguće, ali je za vrijeme bonace moguće za dvije stijene privezati manju brodicu ili gumenjak, a za vrijeme valovitijeg mora netko ostaje na brodici i iskrcavati i ukrcavati ronioce manevrirajući motorima. Odmah pored spomenute stijene započinje ambis okomitog zida koji se spušta na četrdeset metara, a stijenska formacija se dalje nastavlja prema jugu, u smjeru pučine, tvoreći fascinantan zid. Morfologiju je pomalo teško opisati, a da bi vam ju što više dočarali pokušajte zamisliti okomitu usku dvostranu stijenu (dakle, zidovi se nalaze i s istočne i sa zapadne strane stijene) koja leži na pješčanom kosom dnu koje pada s pedesetak pa do osamdesetak metara dubine.
Ta dvostrana formacija dopire do površine kod prije spominjane stijene, a zatim postepeno kaskadno pada u dubinu pa joj vrh u jednom momentu dolazi do četrdesetak metara, zatim se prema jugu malo izdiže do nekih trideset i pet, da bi nakon toga ponovo oštro pao na sedamdesetak metara. A bočno od toga vrha, ili hrpta ako hoćete, s obje strane se nastavljaju zidovi koji idu i još dublje. Lokacija je vrlo zanimljiva i samo zbog neobične morfologije. Na jednom od vrhova (na dvanaest metara dubine) navedenog hrpta nalazi se zanimljiva ovalna rupa kroz koju možete prijeći s jedne strane zida na drugu, a točno ispod nje na dubini od 25 metara nalazi se još jedan sličan ovalni otvor, također prolazan. Na samom spoju stijene za koju ste se vezali čamcem te obale Sušca nalazi se i omanji, ali duboki kanjon koji se jasno vidi i s površine.
I u njega je zanimljivo ući jer se njime dolazi do male pećine gotovo na površini ispod svoda otoka sa svjetlosnim procijepom koji ju diskretno osvjetljava. Idući dalje ronjenjem u unutrašnjost uvale (također se zove Trišćavac), kojih dvadesetak metara od okomite obale naići ćete i na omanju siku s vrhom na desetak metara koju se također isplati istražiti. No, ono zbog čega se dolazi na Trišćavac su fantastična polja žuto – crvenih gorgonija. Njih ima i drugdje u Jadranu, ali uglavnom u manjim nakupinama, a ovdje su one “highlight” ronjenja i ima ih zaista mnogo. Uglavnom se nalaze na dubinama između trideset i pedeset metara, a još dublje ima mnogo gerardija (žutih rožnjača – gerardia savaglia) što garantira zaista spektakularne prizore i jednu od najljepših podmorskih scenografija uopće na Jadranu. Na već vrlo ozbiljnim dubinama od preko sedamdeset metara polja gorgonija i gerardija su još mnogo gušća, sa stablima debljine promjera preko desetak centimetara. Na ostalim jadranskim lokacijama također ima pokoja ovakva ogromna jedinka, međutim, samo na Sušcu se one nalaze u šumama.
Ovo je trenutak u kojem nažalost moramo zastati i ukazati na problem globalnog zagrijavanja planete, čije posljedice ste možda nesvjesno primjećivali i drugdje na Jadranu, ali na Trišćavcu je taj problem egzemplaran. U najkraćim crtama, globalno zagrijavanje dovodi do prenaglog zagrijavanja mora u proljeće te posljedičnog bujanja prevelike količine fitoplanktona (cvjetanja mora). Mikroskopska biomasa planktona se nošena strujama nakon ugibanja „taloži“ na morskom dnu, a pogotovo na stablima nježnih gorgonija, te ih nažalost često u potpunosti prekrije. Time su gorgonije osuđene na umiranje, pa su danas više nego primjetni samo mnogi skeleti ovih prekrasnih koralja. Posljedice zagrijavanja primjetne su upravo do četrdesetak metara dubine, pa su upravo one gorgonije najdostupnije roniocima zapravo one koje su nastradale. Dublje od četrdesetak metara utjecaj zagrijavanja nije toliki pa je primjetno da su na tim dubinama gorgonije i dalje posve zdrave. No, onda se kao u začaranom krugu vraćamo na problem dubine ronjenja rekreativnih ronilaca…
Rt Trišćavac je, iako je najpoznatiji, samo uvod u ronilačke lokacije na Sušcu. S druge strane uvale nalazi se rt Gradeška, po ljepoti (i dubini) gotovo jednak, sa još većom količinom gerardija, a i na nešto većim dubinama. U blizini Trišćavca nalazi se, nešto zapadnije, i rt Kanula. Iako je i sam rt legitimna lokacija, prava tajna nalazi se na sikama u neposrednoj blizini. Jedna od njih, sa poput olovke izdignutim vrhom na 12 metara dubine (te naprosto nemogućim sidrenjem) se u ronilačkim krugovima naziva Borutovom sikom, po poznatom slovenskom podvodnom fotografu Borutu Furlanu koji ju je otkrio još u prošlom stoljeću.
Još jedna sika, otkrivena tek nedavno se po autoru ove knjige često naziva Goranovom sikom. Ona je smještena nešto sjevernije, na „viškoj“ strani Sušca, u blizini starog pristaništa za brodice. Ona se nalazi neposredno uz obalu pa je pravo čudo da je otkrivena tek nedavno, no razlog tome je vjerojatno njena dubina, sa vrhom na već ozbiljnih 46 metara dubine. Ona također krije veliku količinu žuto – crvenih gorgonija.
Na istočnoj strani Sušca nalaze se dvije slične, ali ne baš iste, simpatične geomorfološke forme koje se nazivaju Malo i Veliko jezero. Malo jezero je kraška jama ispunjena morem do koje se može doći kratkim podvodnim tunelom na dvadesetak metara dubine, a Veliko jezero je također nešto veća jama, spojena morem također kratkim tunelom koji je i mnogo plići od prvog. Zbog takve konfiguracije se na jezerima gotovo uvijek roni u profilu ponovljenog drugog (ili čak trećeg) ronjenja kada se dolazi na Sušac, jer doći ovdje pa izvoditi samo jedno ronjenje bi graničilo sa ludošću.
I tako dalje i tako dalje, sa lokacijama na Sušcu može se nastaviti u nedogled, ali negdje ipak treba stati. Za kraj spomenimo i to da mnogi podvodni fotografi Sušac smatraju najljepšim fotografskim ambijentom u Hrvatskoj.
Tekst i foto: Goran Butajla
Lokacija je preuzeta iz knjige „Ronilački vodič po Jadranu“ koju možete naručiti OVDJE
Više o knjizi možete pročitati OVDJE.