Otok Lokrum pripada dubrovačko-cavtatskoj skupini južnojadranskih otoka i smješten je 0,5 nautičkih milja jugoistočno od grada Dubrovnika, tek 700 m od stare dubrovačke gradske jezgre. Geopolitički pripada Gradu Dubrovniku te Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Otok je duljine oko 1500 m, a širine oko 500 m. Površinom od oko 0,7 km2 spada u manje jadranske otoke. Ima tipični dinarski smjer pružanja sjeverozapad-jugoistok, obalnu liniju nešto dulju od 5 km te faktor razvedenosti od 1,7. Najviša nadmorska točka je vrh Glavica s 96 mnv. Otok ima eumediteransku klimu s prosječnom godišnjom temperaturom oko 16°C te količinom oborina od 1360 mm. Uz čak 2584 sunčanih sati, fitogeografski pripada južnoj eumediteranskoj zoni istočno-jadranskog primorja.
Otok Lokrum je 1948. zaštićen u kategoriji Posebni rezervat šumske vegetacije, a od 1979. godine uvršten je u UNESCO-ov registar Svjetske kulturne baštine, kao sastavni dio povijesne jezgre Grada Dubrovnika s gradskim zidinama i utvrdama te gradskim jarkom. Od 2014. godine dio je europske ekološke mreže Natura 2000, zaveden pod imenom Otok Lokrum i identifikacijskim brojem HR4000017, kao jedno od Područja očuvanja značajnih vrsta i stanišnih tipova (POVS), na osnovi čak 8 stanišnih tipova. Kako je cijelo područje nekadašnje Dubrovačke republike, od pamtivijeka čuveno po svojim špiljama i jamama, tako je i po njima prepoznat i otok Lokrum.
Mrtvo more, turistička atrakcija Lokruma
Mrtvo more oduvijek privlači, kako zbog svoje vizualne atraktivnosti, geomorfološke jedinstvenosti, tako i zbog stanišne i biološke raznolikosti. Stoga ne čudi kako je Mrtvo more motiv prvih turističkih razglednica Lokruma, objavljenih krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Istraživanja Mrtvog mora tako počinju već s počecima prirodoslovnih istraživanja otoka barem u prvoj polovici 19. stoljeća, ako ne i ranije, a posebno se razvijaju početkom 20. stoljeća, što je već utvrđeno i za druga prirodoslovno značajna područja okolice Dubrovnika, npr. Rijeku Dubrovačku. Tako je jednu od prvih botaničko-klimatoloških studija nekog našeg područja, upravo za otok Lokrum objavio naš čuveni botaničar Robert Visiani (Šibenik, 1800 – Padova, 1878.), još davne 1863. godine pod nazivom Sulla vegetazione e sul clima dell’isola di Lacroma in Dalmazia (O vegetaciji i klimi otoka Lokruma u Dalmaciji) u kojem navodi toponim Mar morto i Lago, odnosno Mrtvo more i Jezero.
Slijede brojni domaći, ali i svjetski poznati prirodoslovci koji istražuju na Lokrumu: najprije čuveni opat Alberto Fortis, pa onda cijeli niz čuvenih istraživača: E. Kuzmić, S. Brusina, G.R. Frauenfeld, J. Mann, E. Reitter, P. Novak, N. Damin, A. Langhoffer, J. Müller i brojni drugi, koji u radovima često navode istraživanja Mrtvog mora. U novije doba provode se oceanološka istraživanja Mrtvog mora i istraživanja fitobentosa, kroz istraživanja algi kremenjašica (Diatomeae) te makrozoobentosa. Mrtvo more bilo je sustavno uključeno u studentsku edukaciju kroz terensku nastavu iz biologije, odnosno ekologije i biogeografije, pri čemu su studenti sakupljali i određivali organizme iz Mrtvog mora. Međutim speleološko istraživanje ovog priobalnog morskog fenomena do sada nije provedeno.
Što je Mrtvo more?
Konačno, terensko i kabinetsko speleoronilačko istraživanje provedeno je 2019. godine u okviru projekta: Speleološko istraživanje i izrada topografskog nacrta i 3D modela speleološkog objekta-lokaliteta Mrtvo more na otoku Lokrumu, provedeno je u suradnji s Javnom ustanovom Rezervat Lokrum. Rezultati istraživanja objavljeni su 2019. godine u Zborniku sažetaka znanstveno-stručnog skupa Otok Lokrum: Od znanstvenih spoznaja do upravljanja zaštićenim područjem, organiziranim povodom 70 godina zaštite Lokruma, kao i u časopisu Speleolog (Basara, D., Ozimec, R., 2020: Mrtvo more: geomorfološki i kulturološki fenomen hrvatskog krša, Speleolog, 68/1: 58-65).
Pristup otoku je najbolji brodom iz Dubrovačke gradske luke do uvale Portoć, od koje se kreće stazom na jug, prema benediktinskom samostanu i informativnom centru. Zatim se produži uređenom stazom 100 m na jug, gdje se na desno otvara morsko jezero – Mrtvo more. Kao većina jadranskih otoka, Lokrum ima jednostavnu geološku građu od dobro uslojenih vapnenačkih i dolomitnih stijena, starosti oko 85 milijuna godina. Geomorfološki, zapadne i južne obale otoka su tektonski uzdignute te djelomično čine obalne klifove visine i preko 30 m, dok su istočna i sjeverna obala niže i pristupačnije. Mrtvo more je osebujni geomorfološki fenomen, morsko jezero u otoku koje je podzemnim kanalom povezano s otvorenim morem.
Mrtvo more je djelomično potopljena morska špilja, nastala abrazijsko-korozijskim djelovanjem mora na rasjedne vapnenačke pukotine te vjerojatno urušavanjem prethodno nastale manje špilje. Postoje tri ulaza: sjeverni, otvora 12×3 m, nalazi se na jugoistočnoj strani jezera i u potpunosti je potopljen morem; južni, otvora 6×7,5 m, je na sjevernoj strani uvučene uvale istočno od rta Bačela; a južni ulaz sa srednjim vertikalnim (jamskim) ulazom (6×2,2 m), spaja pukotinski kanal širine 3,5 m (iznad površine) kojim se može proći plivajući, u čamcu ili se spustiti po vertikali. Od srednjeg do sjevernog ulaza može se proći jedino ronjenjem. Duljina jezera, špiljskog kanala i izlaznog morskog kanala iznosi 96 m. Ukupna duljina špiljskih kanala je 22 m, a potpuno je potopljeno 8 m kanala. Dubina Mrtvog mora. od najviše do najniže točke, iznosi 15 m.
Morfološki, Mrtvo more je jednostavan speleološki objekt, djelomično ili u potpunosti potopljen morem, u kojem nema sedimentnih tvorevina (siga). Za prolaz kroz sve dijelove Mrtvog mora potrebna je upotreba speleološke opreme za istraživanje vertikala (srednji, jamski ulaz) te upotreba ronilačke opreme za prolaz od sjevernog do južnog ulaza. Na podnici (dnu) špilje prevladavaju veći urušeni blokovi, oblutci te pijesak raznih granulacija.
Stanišna i biološka raznolikost
Mrtvo more danas je zaštićeno i uključeno u Natura 2000 područje Lokrum. Prema klasifikaciji europske ekološke mreže Natura 2000, Mrtvo more pripada stanišnom tipu 8330 Preplavljene ili dijelom preplavljene morske spilje. Razina vode uslijed povezanost s okolnim morem oscilira s promjenom plime i oseke. Glavno obilježje je naglo smanjivanje količine svjetlosti od ulaza prema unutrašnjosti, a kako alge, koje su primarni proizvođači organske tvari, mogu živjeti samo na ulazu u spilju, smanjuje se količina hrane za organizme, te stoga u unutrašnjosti ovakvih spilja žive samo životinje.
Preplavljene ili dijelom preplavljene morske spilje, pa tako i Mrtvo more, sukladno hrvatskoj Nacionalnoj klasifikaciji staništa (NKS Ver. 5.0), naseljavaju tri tipa zajednica:
- 2.4.3. Biocenoza mediolitoralnih špilja
- 4.3.2. Biocenoza polutamnih špilja
- 5.3.2. Biocenoza spilja i prolaza u potpunoj tami
Dosadašnjim istraživanjima Mrtvog mora, zabilježeno je 25 vrsta, isključivo morske faune, dok prava špiljska fauna u njemu nije utvrđena. Međutim, moramo se pohvaliti kako smo istraživanjem daljnjih 6 speleoloških objekata otoka Lokruma, po prvi puta za otok utvrdili prave špiljske vrste, troglobionte iz grupe jednakonožnih rakova (Isopoda) i pauka (Araneae).
Za Mrtvo more smjernice za daljnje aktivnosti uključuju: elemente sanacije morem unesenog otpada, analizu statike vapnenačkog nadsloja, te biospeleološka i ronilačka istraživanja bioraznolikosti. Potrebna je i uspostava sustavnog monitoringa, na osnovi kojeg se vrše daljnje mjere zaštite, a posebno periodičko uklanjanje otpada, kojeg unosi more. Slijedi postavljanje edukativnih tabli koje uključuju: obavijest o zaštiti, topografski nacrt Mrtvog mora, prikaz staništa te najvažnije vrste. Ali treba postaviti i obavijesne table sa upozorenjima zabrane neovlaštenog ulaska u speleološki objekt, mogućnosti pada i zabranama prelaženja zaštitnih ograda, a zašto ne i objavu dvojezične popularno-stručne monografije te video razglednicu sa snimkom podrona i živog svijeta Mrtvoga mora.
Autor: Roman Ozimec, mag. sc. biol. et oecol.
ADIPA Društvo za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske; kontakt: roman.ozimec@adipa.hr