Umrla je Tea Perović. Ova je vijest danas preplavila društvene mreže, ali i rastužila i šokirala sve koju su Teu upoznali, slušali je; o njoj čitali. Sve one koji su makar jednom pročitali neki pasus iz njezine knjige “Stvorene smo za nebo”, zapamtili makar jedinu rečenicu.
Ova mlada žena napustila je ovaj svijet nakon duge borbe s karcinomom, tim opakim stanarom u tijelu kojega se boji svaki običan čovjek. E da, običan, ali Tea nije bila obična, po svemu drugačija, ona je toga stanara najprije mrko gledala, poput svih majki strahovala za reakciju svojih četiri djevojčica, a onda se s njim suočila i hrabro kročila kroz život. I govorila je sasvim jasno i otvoreno, o tom kraju koji će doći kad tad svima, ali da to nije bilo tada. I nije bilo. Proživjela je Tea bolesti usprkos, divne godine uz svoju obitelj, njima će zauvijek najviše nedostajati. Tuguje njezin rodni Brač, tuguje Zagreb u kojem je živjela, a tuguju i mnogi od nas koji smo je imali čast upoznati, vidjeti je, zagrliti i izljubiti tu krhku ženu velikoga srca.
Posljednji put to je bilo u splitskoj knjižnici Dalmatina (na fotografijama) kada je Tea u srcu Splita, u srcu ljeta, vrućini usprkos, doputovala u pratnji Udruge Caspera i govorila brojnoj publici.
Govorila je publici među kojima je bilo najviše žena, sa sličnim ili istim sudbinama, ali i istom vjerom koja će pobijediti sve. Još ranije je u tom našem prvom intervju kazala “Glavna poruka moje knjige je da čovjek mora progledati srcem kako bi shvatio smisao svoje bolesti koja je fizičkim očima nevidljiva. Tek kad spoznamo smisao u našem teškom križu možemo postati istinski radosni i zadobiti apsolutni mir u srcu.”
Draga Tea ti svoj mir imaš, počivaj s anđelima, mnogo vas je “tamo gore” čuvajte nas i čuvat ćemo vas u srcima sve dok i nas ima.
Ojdana Koharević
