HVARSKI ARSENAL

Obala i otoci hrvatskog dijela Jadrana doslovno su posuti „morskim“ spomenicima, u prvom redu brojnim zgradama koje su kroz svoju povijest na ovaj ili onaj način povezane s morem. Ili su barem to bile. Međutim, što raditi s njima kada to više nisu?

Jedna od najimpresivnijih takvih zgrada nalazi se u gradu Hvaru – hvarski Arsenal. Naime, veliki dio svoje povijesti Hvar je bio zimovalište dijela mletačke mornarice. Barem onog dijela koji je boravio u Kulfu tj. Jadranu, kojega Mlečani pretenciozno nazivaju „Golfo/Kulfo di Venezia“. Prvi arsenal Venecija je u gradu sagradila još krajem 13. stoljeća. Arsenal je bio mjesto gdje su se popravljali brodovi izvučeni na suho, čuvali dijelovi za njih, konopi, vesla za galije, hrana za mornare (biškot) itd. Ondje se čuvala i hvarska komunalna galija. Pramčani ukras s hvarske galije „Sv. Jeronim“ koja je sudjelovala u bici kod Lepanta 1571. godine – tzv. Zvir – i danas se čuva u ovoj zgradi. Taj prvi arsenal, desetljećima nadograđivan i poboljšavan, vjerojatno je uništen u nesretnom napadu turskih gusara pod vodstvom Uluč Alija na Hvar iste te 1571. godine. Hvarani su ubrzo krenuli u obnovu i sagradili zgradu koja i danas dominira lukom i privlači brojne poglede.

Ne samo da se radi o impresivnoj arhitekturi (koja u sebi krije nekoliko različitih funkcija (arsenal, fontik- komunalno skladište, terasa iznad fontika, kazalište), ne samo da se Arsenal smjestio na jedinstvenoj mletačkoj rivi (o čemu nešto više drugi put), već su i sami pomalo poetični natpisi o završetku pojedinih dijelova Arsenala na neki način impresivni u svojoj kratkoći i jednostavnosti. Naime, dio zgrade (prizemlje) je završen ANNO PACIS PRIMO MDCXI (Prve godine mira 1611.) dok je kat s kazalištem završen ANNO SECUNDO PACIS MDCXII (Druge godine mira 1612.). Tadašnji hvarski providur i obnovitelj Arsenala kakvim ga danas vidimo (iako su radovi počeli i prije njega) Petar Semitecolo, obilježio je ovaj „svoj“ poduhvat aludirajući na prve godine mira nakon velikih sukoba hvarskih plemića i pučana koji su završili njegovim dolaskom na otok 1610. godine i posredovanjem između ove dvije skupine Hvarana.

Obično iz različitih povijesnih događaja nastojimo izvući poneki poučak i poruku, ili pronaći neku vezu s našom sadašnjošću. Pogledamo li tako na ovu hvarsku epizodu o mirenju otočnog stanovništva možda bismo mogli zaključiti kako je i radi nje ova zgrada još više „hvarska“. I bili bismo u pravu. Međutim, da li je i danas baš tako? Koliko je hvarski Arsenal danas „hvarski“, a koliko turistički? Rekli bismo „ovo drugo“ malo više. S druge strane jedinstveno „arsenalsko“ kazalište je ipak malo više „ovo prvo“. Ne bi li bilo dobro kada bi ova pomorska građevina (koja više nikada neće primiti niti jednu galiju) gotovo svakodnevno, a ne samo povremeno, služila više Hvaranima nego njihovim gostima. I to kao mjesto sastajanja i okupljanja, a ne samo povremenih događaja. Jedna od ideja koja se javila tijekom dugogodišnje obnove bila je i da prizemlje Arsenala funkcionira kao knjižnica i čitaonica – dnevni boravak Hvarana. Možda po uzoru na šibensku knjižnicu smještenu u kontraverznoj ,ali itekako živoj, Vitićevoj zgradi u kojoj je preporod Šibenika započeo s knjigom davno prije nego li se pojavila priča o njegovim tvrđavama. Upravo je to dokaz da ova ideja, ili neka slična njoj, nije utopistička već itekako izvediva.

Najprestižnija hrvatska „baštinska“ nagrada za 2018. godinu dodijeljena je za obnovu hvarskog Arsenala, i to brojnoj i raznovrsnoj skupini stručnjaka koji su godinama sudjelovali na obnovi ovog spomenika – istraživanju, dokumentiranju, sanaciji, restauraciji.  Skupinu su predvodili splitski konzervatori (i restauratori) u čijem je krilu i ponikla ova nagrada. A radovi na obnovi započeli su još davne 1989. godine. Tijekom narednih godina država (Ministarstvo kulture) i Grad Hvar u ovaj su kompleksni projekt uložili tadašnjih 35 000 000 kuna. Pa računajte. Nakon ove nagrade uslijedila je i ona europska – Europa Nostra  2020. godine otišla je upravo za obnovu hvarskog Arsenala i kazališta. Apsolutno opravdano.

Za razliku od svih drugih arsenala koje je Mletačka republika gradila diljem Sredozemlja, u Hvaru je odlučeno sagraditi nigdje ponovljeni spoj vojne, pomorske i javne, dapače kazališne, arhitekture. I to trećeg, renesansnog, javnog kazališta u Europi – nakon Tetaro Olimpico u Vicenzi i Tetaro all’antica u Sabbioneti. Inter arma silent Musae – uzrečica kako Muze šute dok oružje govori u Hvaru se uistinu mora uzeti s blagom zadrškom.  Zgodno je i pomalo „romantičarski“ zamišljati kako je spomenuti providur Semitecolo namjerno prešutio ovaj kazališni dio zgrade ili barem gradnju istoga, što je bliže istini, vješto skrio u tekstove svojih izvještaja središnjoj vladi u Veneciji. Možda je time otplatio dug Hvaranima s obzirom da nije kod svih bio osobito dobro prihvaćen, a i odmah po dolasku na otok dao je za dovršetak gradnje Arsenala zaplijeniti jednogodišnje prihode svih otočnih crkvenih nadarbina.

Ponovimo – u ovu zgradu više nikada neće ući niti jedna galija. Ni mletačka niti neka druga. Niti to ima smisla. S druge strane, gotovo sve vezano za ovu zgradu na dnu hvarske Pjace govori u prilog njenoj jedinstvenosti i njenoj pripadnosti Hvaranima kroz povijest. Donekle je i danas tako. Donekle. Korak do toga da tako bude i u potpunosti je zbilja malen i jednostavan. Nema smisla ne napraviti ga.

Tekst: Ivan Alduk

Fotografije: Ivan Alduk , https://www.europeanheritageawards.eu/winners/hvars-arsenal/